x
x

Komorbiditet depresije i kroničnih tjelesnih bolesti

  Tanja Franćeski , dr. med. spec. psihijatar

  23.09.2019.

Istraživanja pokazuju da je depresija povezana s dvostruko većim mortalitetom u odnosu na opću populaciju, zbog visoke stope suicida, ali i komorbidnih kroničnih tjelesnih bolesti. Depresija u komorbiditetu s tjelesnim bolestima negativno utječe na tijek i prognozu tjelesne bolesti. Izuzetno je važno prepoznati prisutnost komorbidnog depresivnog poremećaja u najranijoj fazi bolesti radi pravovremenog liječenja.

Komorbiditet depresije i kroničnih tjelesnih bolesti

Uvod

Na temeljima novijih spoznaja iz područja endokrinologije i imunologije u zadnjih dvadesetak godina formirala se grana medicine poznata kao psihoneuroimunologija, koja se bavi proučavanjem humoralnog djelovanja stresa, a posebna je pozornost posvećena sustavu hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda.

Neprepoznate tjelesne bolesti razlog su i do 60% iznenadnih smrti u populaciji psihijatrijskih bolesnika. S druge strane, depresija je često neprepoznata u kliničkoj praksi, posebice kad koegzistira s tjelesnim bolestima. U ukupnoj populaciji depresivni poremećaj je po učestalosti na četvrtom mjestu, dok je kod žena na drugom mjestu među zdravstvenim problemima. Prema predviđanjima Svjetske zdravstvene organizacije smatra se da će do 2020. godine depresija biti drugi najvažniji svjetski zdravstveni problem općenito te vodeći zdravstveni problem kod žena.

Istraživanja pokazuju da je depresija povezana s dvostruko većim mortalitetom u odnosu na opću populaciju, zbog visoke stope suicida, ali i komorbidnih kroničnih tjelesnih bolesti. Unatoč tomu što priroda povezanosti depresije i drugih bolesti nije u cijelosti razjašnjena, objašnjava se složenim međudjelovanjem bioloških, psiholoških i okolišnih čimbenika.

Na temeljima novijih spoznaja iz područja endokrinologije i imunologije u zadnjih dvadesetak godina formirala se grana medicine poznata kao psihoneuroimunologija, koja se bavi proučavanjem humoralnog djelovanja stresa, a posebna je pozornost posvećena sustavu hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda. Integritet fiziologije organizma temelji se na održavanju dinamičke ravnoteže, homeostaze, djelovanjem složenih mehanizama regulacije živčanog, endokrinog i imunološkog sustava. Stanje narušene homeostaze nazivamo stresom, a podražaj koji je izazvao stres – stresorom. Stresori mogu biti vanjski ili unutarnji, fizički ili psihološki. Štoviše, veliki depresivni poremećaj možemo promatrati kao posljedicu poremećene regulacije hormona stresa kod kojeg je aktivacija perifernog imunološkog sustava povezana s brojnim neuroendokrinim i neurokemijskim promjenama te posljedično i s promjenama psihičkog stanja. Istraživanja su pokazala da je kod 20 − 40% depresivnih bolesnika koji se liječe ambulantno te kod 40 − 60% depresivnih hospitaliziranih bolesnika povišena aktivnost osi hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda, što rezultira pojačanim lučenjem kortizola iz nadbubrežne žlijezde, odnosno hiperkortizolemijom. Aktivnost osi hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda fiziološki je regulirana mehanizmom negativne povratne sprege pri čemu porast koncentracije kortizola dovodi do inhibicije lučenja CRH (engl. Corticotropin Releasing Hormone) čime se zaustavlja daljnji porast lučenja kortizola. Kronično stanje stresa dovodi do hipersenzitivnosti osi hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda s povišenjem CRH-a i produljenom hiperkortizolemijom, s negativnim posljedicama na brojne fiziološke funkcije organizma. Javlja se depresija, sistemski krvni tlak raste, dolazi do poremećaja metabolizma ugljikohidrata i masti s dobro poznatim štetnim posljedicama. Skup metaboličkih poremećaja, koji uključuje hiperlipidemiju, inzulinsku rezistenciju, hipertenziju i centralni (abdominalni ili visceralni) tip pretilosti („trup oblika jabuke“), naziva se metabolički sindrom, a prisutnost ovih kliničkih i laboratorijskih pokazatelja rezultira razvojem izrazito povećanog rizika za obolijevanje od bolesti srca i krvnih žila (ateroskleroza s posljedičnom ishemijskom bolešću srca, cerebrovaskularne bolesti) te šećerne bolesti tipa 2. S time u vezi, među najčešćim tjelesnim bolestima u kojima se javlja depresija nalaze se kardiovaskularne i cerebrovaskularne bolesti te endokrinološki poremećaji.

Depresija i kardiovaskularne bolesti

Simptomi depresije ometaju oporavak nakon preboljelog infarkta miokarda na više načina, primjerice, utječu na suradljivost bolesnika pri uzimanju lijekova i rehabilitaciji, pogoršavaju opće somatsko stanje, pridonose smanjenju tjelesne aktivnosti i održavanju štetnih navika i sl.

Kardiovaskularne bolesti i depresija dvosmjerno su povezane na patofiziološkoj i kliničkoj razini. S jedne strane, nakon preboljelog infarkta miokarda osoba se suočava s velikim prilagodbenim izazovima, što može voditi k razvoju ili pogoršanju ranije prisutne depresije. S druge strane, u novije vrijeme sve je više dokaza koji upućuju na depresiju kao čimbenika rizika u obolijevanju od kardiovaskularnih bolesti, ali i prediktora loše prognoze u bolesnika s kardiovaskularnim bolestima. Različiti su čimbenici kardiovaskularng rizika, primjerice pojačana aktivnost osi hipotalamus-hipofiza-kora nadbubrežne žlijezde, aktivacija upalnih procesa, simpatomimetička hiperaktivnost, povećana agregacija trombocita, hiperkoagulabilnost itd.

Osobe s depresijom imaju skraćen životni vijek, što je dijelom posljedica povećanog kardiovaskularnog morbiditeta i mortaliteta – utvrđen je dva do tri puta veći rizik u usporedbi s dobnom i spolnom kontrolom. Nadalje, mnogi autori nalaze korelaciju povećanja rizika od razvoja ishemijske bolesti srca kod depresivnih bolesnika i težine depresivne epizode, koja je dugotrajna i stabilna tijekom vremena. Pronađena je i značajna korelacija između simptoma depresije i preživljenja poslije srčanog infarkta, neovisno o drugim rizičnim čimbenicima i početnom zdravstvenom stanju. Simptomi depresije ometaju oporavak nakon preboljelog infarkta miokarda na više načina, primjerice, utječu na suradljivost bolesnika pri uzimanju lijekova i rehabilitaciji, pogoršavaju opće somatsko stanje, pridonose smanjenju tjelesne aktivnosti i održavanju štetnih navika i sl.

Depresija i cerebrovaskularne bolesti

Depresija se često javlja (s prevalencijom između 30% i 50%) kao direktna posljedica moždanog udara i to najčešće tri do šest mjeseci nakon inzulta, a posljedica je ishemičnog oštećenja mozga.

Povezanost depresije i moždanog udara je dvosmjerna: depresija se često javlja kao posljedica moždanog udara, ali i depresivni bolesnici imaju dvostruko veći rizik za razvoj moždanog udara u usporedbi s osobama koje ne boluju od depresije.

Depresija se često javlja (s prevalencijom između 30% i 50%) kao direktna posljedica moždanog udara i to najčešće tri do šest mjeseci nakon inzulta, a posljedica je ishemičnog oštećenja mozga. Depresija u čijoj je patogenezi ishemija mozga obično je praćena disforičnim raspoloženjam i poremećajem spavanja, iako faktori povezani s depresijom nakon inzulta uključuju lokalizaciju, veličinu i intenzitet moždanog udara te veličinu ventrikla. Depresija također povećava rizik nastanka inzulta budući da patofiziološki mehanizmi depresije podržavaju faktore za razvoj inzulta, a isto tako depresivni bolesnici slabije surađuju u procesu rehabilitacije.

Komorbiditet depresije i endokrinoloških poremećaja

Prevalencija depresije u bolesnika oboljelih od dijabetesa kreće se u rasponu od 30 do 40%, što je znatno češće nego u općoj populaciji. Razlozi veće stope depresije kod dijebetičara nisu potpuno razjašnjeni, no, između ostalog, smatra se da patofiziološki mehanizmi dijabetesa podržavaju faktore za razvoj depresije.

Hipotireoza može biti prepoznata kao depresija, budući da je prisutno preklapanje simptoma kao što su: depresivno raspoloženje, psihomotorna usporenost, tromost, gubitak energije, bezvoljnost, pospanost, letargija, porast tjelesne mase. S oporavkom funkcije štitnjače povlače se i simptomi depresije. Ako se to ne dogodi, u terapiju treba uvesti antidepresive.

Iako je hipertireoza praćena povećanom prevalencijom depresije, u ovom je poremećaju češća pojava simptoma anksioznog spektra.

Osim ranije spomenute povišene aktivnosti osi hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda kod 40 − 60% hospitaliziranih bolesnika s velikim depresivnim poremećajem, kod ovih je bolesnika u visokom postotku prisutna i abnormalnost hipotalamično-hipofizno-tireoidne osi, što se također tumači prilagodbom neuroendokrinih osi u kontekstu održavanja homeostaze.

Pojedini simptomi depresivnog poremećaja, kao što su potištenost, umor i kognitivni deficiti opažaju se i u sklopu Cushingovog sindroma. Čini se da je depresija u Cushingovom sindromu  povezana upravo s hiperkortizolemijom, koja se u supkliničkom obliku često viđa i kod depresivnih poremećaja. S povlačenjem endokrinog poremećaja povlače se i afektivni simptomi.

Prevalencija depresije u bolesnika oboljelih od dijabetesa kreće se u rasponu od 30 do 40%, što je znatno češće nego u općoj populaciji. Razlozi veće stope depresije kod dijebetičara nisu potpuno razjašnjeni, no, između ostalog, smatra se da patofiziološki mehanizmi dijabetesa podržavaju faktore za razvoj depresije.

Depresija i karcinom

Čini se da je povezanost depresije i malignih bolesti dvosmjerna te tako depresija, prema rezultatima pojedinih studija, predstavlja faktor rizika za razvoj malignoma, a s druge strane, maligne bolesti nerijetko dovode do pojave ili pogoršanja depresije.

Procjenjuje se da čak 47% oboljelih od karcinoma zadovoljava kriterije za postavljanje neke od psihijatrijskih dijagnoza, među kojima je najčešća depresija (kod 38% bolesnika). Čini se da je povezanost depresije i malignih bolesti dvosmjerna te tako depresija, prema rezultatima pojedinih studija, predstavlja faktor rizika za razvoj malignoma, a s druge strane, maligne bolesti nerijetko dovode do pojave ili pogoršanja depresije. Neprepoznata i neliječena depresija smanjuje kvalitetu života oboljelih, negativno se odražava na suradljivost pri liječenju, smanjuje sposobnost bolesnika za brigu o sebi, produžuje boravak u bolnici te negativno utječe na ishod liječenja karcinoma.

Zaključak

Možemo zaključiti da depresija u komorbiditetu s tjelesnim bolestima negativno utječe na tijek i prognozu tjelesne bolesti te je izuzetno važno prepoznati prisutnost komorbidnog depresivnog poremećaja u najranijoj fazi bolesti radi pravovremenog liječenja.

OGLASI
MaxfluAndol PROBisolex
OGLAS
Ibuxin Rapid
ONLINE TEČAJ

Pristupite online
testiranju: